utorak, 19. lipnja 2012.

Zavejani u prašini, okupani u pjeni od

čokolade! :)

Nema boljeg "tješitelja", drugara, saputnika... Ako nekome želite uljepšati dan, poklonite mu čokoladu i taj neko će vam zauzvrat ponuditi svoj najljepši osmijeh kojeg čuva za specijalne prilike. :) Trabunjam, ha?

A, sada ozbiljno. Znači, oni koji su česti gosti na Kulki, znaju kakvih je sve previranja bilo i kakv se epilog rodio iz čitave te nesretne i mučne situacije.
E, sad, pošto je danas specijalni dan jedne, meni izuzetno važne osobe u mom životu, neću pisati o lošim i neugodnim stvarima, jer mi žao da ovaj post koji je namijenjen isključivo Njemu, bude načet osjećajem nelagode kada se isti čita. A, zašto sam onda spomenula one loše stvari? Skrolajte dolje i vidjet ćete zašto :)

Znači, kada vam cvrčak koji je, kada mu je ovaj svijet poželio dobrodošlicu imao samo 3.5 kg, izraste u momčića koji polako otkriva tajne pubertetskih dana (a vjerujte i mi s njime :D), ne možete se ne pitati: zar je zaista prošlo toliko vremena od trenutka kada je prvi put zakmečao? Nevjerovatan je osjećaj biti majka. Ali, nevjerovatan. Meni je ta avantura još i zabavnija od roditeljskih avantura mojih vršnjakinja, jer dok one u ovim godinama muku muče sa mijenjanjem pelena, otvaranja 50 pari očiju da ne bi slučajno neki zalutali prstić upao tamo gdje ne treba, koji pišu školske zadaće i uče prva slova, ja se borim sa prvim ljubavima, raskidima, seksualnom odgovornošću mog prvenca i naravno, jogunastom ponašanju mog malog cvrčka. :) Kako je moguće da je vrijeme tako brzo proletilo? Kao da su juče bili mrvice, a sada pred sobom gledam momke. I svaki put kada ih pogledam, topim se. I srce mi je puno, jer imam tu privilegiju, ili ludu sreću da ih gledam kako rastu i kako postaju divni mladi ljudi koji sanjaju svoje snove i grade sliku svojih života.




Jutros kada sam otvorila oči, prvo što sam vidjela je bila Njegova kovrčava griva kako viri kroz vrata spavaće sobe. Došao mi, legao u krevet pored mene kao kada je bio maleni i počeo se maziti kao mače. Izgrlili smo, izljubili se i malo smo samo istegli uši. Pa takav nam je dan zaboga! :)




I kako se mama trudi da ispuni skoro svaku želju svojih pilića, tako je bilo i kada je pala priča o torti. I ne. Nisam htjela da to bude neka tamo obična torta. Htjela sam da to bude torta čiji se okus pamti. Međutim, koju tortu izabrati u moru "pamtećih" torti? Odgovor se sam stvorio i to onog trenutka kada je Kulkom zavladala revolucija tratinčica! :)

Godiva. Lady, jedna i jedina. Neponovljiva, osebujna i divna mlada žena sa zlatnim rukama. Nikada nisam napravila niti jedan njen recept iako sam je redovno pratila. Ne zato što ne valjaju, dapače, recepti su vrhunski ali kod mene su uvijek stvarali osjećaj nesigurnosti, pa ako hoćete i straha. Straha, da neću biti ni blizu njenih remek djela. Jer je šteta da šlampave ruke prave nešto tako divno. Izgubi se šarm, izgubi se bit.

Strah - ne strah, odlučila sam se za jedno malo remek djelo koje zaslužuje značajnu pažnju. Danima sam obilazila njen blog, čituckala, studirala recept. Šta ako ga fulam i to baš za djetetov rođendan? Ma neću fulati, toliko iskustva imam. OK, imam iskustva, ali šta ako Marfi odluči da baš taj dan uplete svoje prste? Ma nije da sam baš toliki maler. E, pa jesam! :) :) :)

Isprintala sam obje verzije; srpsku i englesku. Ko fol, sigurnije mi je. :) Pročačkam po kujni, kalupa ima, ali ne od 20 cm. Ima od 18 cm, ima od 24, 26, ali od 20 cm, nema! I šta sada da radim? Da povećam količine, pa da tortu pravim u kalupu od 24 cm? Neću. Idemo na put, nema je ko pojesti jer za naše pojmove, to je velkačka torta. A, da je ipak napravim u kalupu od 24 cm? Neće joj ništa faliti, samo će biti malo niža. Malo?!?!?!? 
Da vratim film na početku, prije nego što se počnem gubiti. Dakle, prvo sam pokušala da je nekako uklopim u kalup od 24 cm, ali nije išlo, pa sam preturala u onaj od 18 cm. Štaš kad si plavuša pa si od kuhinje napravila nešto što je izgledao kao da je prošla Katrina. I još mi je pjenjača pala na pločice do sam topila čokoladu, pa je čokolade bilo na svih strana. A još sam je pravila u 15:00 h, u kuhinji koja je smještena na jug i u kojoj je u tom trenutku bilo ni manje ni više nego 500 C.
Elem, izborih se ja jedva. I opet da ponovimo gradivo: ne zato što ne valjaju torta ili mjere, nego što sam ja jedno užasno šeprtljavo stvorenje. I da. U životu nisam imala veću tremu, pa čak ni kada je bilo riječ o nekim važnijim životnim situacijama. Ali sam junački izdržala do kraja, baš kao što ste i vi, čitaoci ovog posta izdržali, isčitavši ovaj post do kraja. Dobro de, skoro do kraja. :))))))

Čestitam Vam na stpljenju, a sada lagano možemo da pređemo na nešto zanimljivije. I čokoladnije.

Za ovu tortu vam ne treba puno namirnica. Mala je, sitna ali opako dinamitna! Nema brašna, pudinga, želatine, keksova i ostalih kerefeka. Samo čokolada koja ubitačno razara mozak u pokušaju da se izbori sa endorfinom koji se stvara dok se komad torte topi u Vašim ustima. Nenadjebiv osjećaj, usudim se biti prosta! :D

Godiva piše da bi se prvo trebala napraviti podloga od čokolade, kako se ta divna čokoladna pjena ne bi lijepila za tanjir. I ja poslušala, ali u preturanju i tumbanju, podloga mi na kraju ispade tanka ko flis papir. A ne treba biti takva. :) Znam, moraću na popravni. Što se mora nije teško, zar ne? :)

Zatim ide prvi sloj moussa. Onaj od tamne čokolade, sa malo maslaca i žumanjaka koji daju onaj baršunast osjećaj u ustima. Mhmmmm

Da ne bi ostao zadnji, eto odmah poslije njega, ide i mousse od mliječne čokolade ušuškane u mliječno vrhnje, a za potpunu čokoladnu kataklizmu zaslužan je treći, zadnji sloj od bijele čokolade, esencije vanilije i Baileys-a. Ludilo spoj!

Ostavila sam je da se hladi preko noći, a ujutro sam, prema Godivinim savjetima, obruč obmotala krpom namočenom u toplu vodu i obruč je lagano skliznuo van. Odozgo sam je malo naprašila gorkim kakaom u prahu, tek toliko da ima neka dekoracija odozgo. Šteta je šarati je kojekakvim glupostima i tako uništiti njen delikatan okus.

MOJE napomene!
1.Smanjiti/prilagoditi mjere svom kalupu od 18 cm. Tako će svi slojevi biti isti i ravnomjerno raspoređeni, a podloga od čokolade debela taman koliko treba.
2. NE SIPATI drugi sloj čokolade, dok se prvi NIJE ohladio (pogledaj detalje na slici sramežljivo označene strelicama!) :D


3. Ne praviti tortu na 500 stepeni Celzijusovih! :)

Recept neću tipkati ovdje. Tu su samo moja zapažanja. A, ako se koja dobra duša usudi da napravi ovu divotu i obraduje sebe i svoje bližnje ovom nirvanom, neka malo prošeta Internetom i neka malo pocepa i zapraši svoje virtuelne cipele. Jer nikad se ne zna šta se krije iza oblaka prašine. Pogotovo one čokoladne. :)

Ljiljo, hvala ti što si svojom tortom uljepšala dan mome djetetu! 
Ne znam kako da riječima dolovim njegov osmijeh, zato ću ostaviti sliku. Jer ona govori više od hiljadu riječi! Od srca ti hvala na tome!






subota, 4. veljače 2012.

Placki


Subota je, hladno je do bola, a napolju već 3 dana neprekidno pada snijeg. Jesmo li zavejani? Jesmo! :)
Večeras smo ja i moj stariji sin istovremeno izveli pse u večernju šetnju i iako to prije svega izgleda, a bome i zvuči kao da koljem pse, uživala sam do maksimuma. :))))


Ne izvodimo pse zajedno, osim kada se nose na livadu da se dobro istrče. A kako smo zavejani i do livade se ne može, osim ako se igramo Dedala ili u gorem slučaju, Ikara, ostaje nam opcija šetnja ulicom i između zgrada. Sve je to fino i krasno, dok Hitler aka Brita ne izađe zajedno sa Charlijem. On hoda fino i odradi sve po P.S.-u, ali ona? Jel on ispred nje, to se otima, urla, skiči kao da je kolje neko. Ljeti su ljudi znali izlaziti na prozore da vide ko to zlostavlja psa. A ja? U zemlju propasti od stida.

Charlie


Na "našoj" livadi :)

Nije da se ne radi s njom, nije da je totalni dibidus, jer ta njena minijaturna glavica razmišlja 200 na sat. Sve živo razumije, ali radi ono što ona hoće. Kod nje ni Mirko (efikasni pedagoški intrument koji je izašao iz raja) ne pomaže.

Madame :)

Grtalica :)

I gledam ja i Cesara Milana. Nije da ne. Svakog petka se fino natakarim pred TV, okrenem na National Geographic i gledam i zapisujem. Časna pionirska! :) I nije da je ubleha, neke cake koje sam pokupila fakat pale. Ali i pored svega stoji da se mora raditi s njom. I to svakodnevno. A ja to svakodnevno nemam. Ne što neću, nego mi kratak dan. :) A i noć mi se polako skraćuje. :)

Kod "bate" :)

Nego, pođoh ja pisati o snijegu i zatrpavanju. Elem, kako se jutros do kasna spavalo, a nismo išli u kupovinu,  za večeru je zafalilo kruha. Ne kupujem kruh jer imam pekač i kod nas je vazda domaći kruh. Kupovni kupimo samo ako nam zafali, evo kao večeras. A radnje ne rade, bar ne ove koje su blizu. Ehm, pubertetlije gladne, mlađe mladunče je danas čitav dan na snijegu i gladno je aman! Za ručak je slistio dva tanjira graha, malo odmorio i eno ga opet vani. I znam da će kmečati ako nema "ništa" za večeru.



I šta ću, otvorim pekač, izvadim kazanče i počnem da punim:
  • 3 šolje od 200 ml, glatkog brašna
  • 1 šolja od 200 ml, mlake vode
  • 1 kašičica soli
  • 1 kašičica šećera
  • 1 kesica praška za pecivo
  • 2 jaja
  • 2 kašike maslinovog ulja
Pekač je od svih sastojka zamijesio glatko, srednje čvrsto i elastično tijesto. Samo zamijesio, nije ništa zagrijavao nit dizao, jer u tijestu nema kvasca. logično. Kada je on završio svoj dio posla, stupila sam ja na scenu; tijesto sam razvaljala na prst debljine i izrezala forme, kako mi je došlo. Ništa nisam sad precizno rezala, nije mi se dalo. U dublji tiganj sam zagrijala ulje i ove placke, kako ih je nazvalo starije mladunče, sam spuštala u ulje i to sa strane koja je bila odozgo (sa gornje strane). Pržene sam stavljala u rešetkastu zdjelu da se ocijede od viška masnoće, i dala im da večeraju. 
Jel šta ostalo? Ni za lijeka! :)


petak, 3. veljače 2012.

Kaubojci i indijanci


Sjeća li se ko od vas, Johna Wayne-a? :) Nekadašnja zvijezda popularnih western filmova? :)  El Dorado, Poštanska kočija, Alamo, Čovjek koji je ubio Liberty Valancea, Čovjek zvan hrabrost? Da ne nabrajam više, ima ih dosta. :)
A kada smo kod western-a, kako pričati samo o kaubojskim likovima, a ne spomenuti Bika koji sjedi, Ludog konja, Geronima? :)

I sad mi se zna desiti da uhvatim neki western clasique zahvaljujući kablovskoj TV i HRT1, koji mi ubije nedeljnu žmirkavicu. :)

E, sada slijedi pitanje, kakve veze imaju westerni sa ovim kolačićima. Nikakve! Ama baš nikakve. Čak i ne znam zbog čega i nose naziv "Indijanke". Tako su se zvale u skopskim slastičarama, tako su i zapisane u mojoj mrljavoj sveščici. :) A recept je od moje bivše svekrve, zapisan prije skoro 17 godina. Sjećam se, rekla mi je da je recept iz jedne poznate skopske slastičarne. Jel to tako? Ne znam. Samo znam da svako malo se ulazi u kuhinju i kad god se otvori frižider, vidi se da jedna po jedna "isparava". :) Bogami, moji dječaci im teško odoljevaju. :D :D :D

A ko bi odolio mekanom biskvitu koji se topi u ustima i to u društvu vanil kreme? Ja im ne bi. Da mogu. :)
Kako se radi o veoma izdašnim kolačima, od predložene mjere ih izađe zaista puno. Nekih 50 kolača i to momačkih gabarita. Ja ih pravim manje i od pola mjere i opet nam izađu puno. Ali ne brinem se ja šta ću sa tolikim kolačima. Moje pubertetlije, metu! Zbrišu ko da su metlom pomeli. :)
Da ne dužim i zametlavam se, da krenemo...



Potrebno
Biskvit
  • 6 jaja M veličine
  • 200 gr kristal šećera
  • 300 gr glatkog/mekog brašna (ovdje tip 500)
  • 1 kesica praška za pecivo
Krema
  • 1 kesica pudinga od vanilije (ovdje Burbon vanilija)
  • 150 gr glatkog/mekog brašna (ovdje tip 500)
  • 1 lit. mlijeka
  • 2 kesice vanil šećera
  • 200 gr kristal šećera
  • 250 gr maslaca ili margarina
Postupak
Biskvit
Umutiti šam od bjelanjaka i šećera, pa dodati žumanjke i polako mikserom sve spojiti. Pomiješati brašno i prašak za pecivo i pažljivo dodati izmućenim jajima, pazeći da smjesa ne padne. Ili mutiti mikserom najmanjom brzinom, ili špatulom ili pjenjačom pomiješati brašno. Pleh od rerne obložiti pek papirom i kašičicom ili dresir vrećicom praviti duguljaste forme, kao piškote. Ja koristim običnu vrećicu za zamrzavanje kojoj odrežem jedan ćošak i s time istiskujem tijesto. Razmak između dva keksića treba biti veći, jer se pečenjem šire i duvaju. Peku se relativno kratko, u zagrijanoj rerni na 200 C. 


Pažnja!
Ne idite iz kuhinje dok se peku, jer izgore u tren oka! Provjereno!!! :)
Kada su pečeni, pažljivo ih nožem skinite s papira. Keksići su tvrdkavi, ali za par sati od filovanja, svjedočit ćete velikoj transformaciji istih. To garantujem! :)





Krema
Od litru mlijeka, oduzmite 300 ml, pa u njega razmutite prašak za puding, šećer, vanil šećer i brašno. Ovu mješavinu uspite u ostatak mlijeka (700 ml), te na laganoj vatri i neprestano miješajući skuhajte gust krem. Kada je krema mlaka, dodajte na kockice isjeckan maslac i mikserom dobro sjedinite u glatku i sjajnu kremu.
Kada se krema ohladila, slijedi filovanje. Sada vam treba još jedna dresir vrećica, kod mene opet kesica za zamrzavanje sa jednim odrezanim ćoškom. :) Nafilujte jednu polovinu keksića, pa ih zatim preklopite drugom polovinom, da dobijete sendviče. 
Međutim, prije nego što krenete sa filovanjem, odvojite nešto kreme koju ćete podijeliti na dva dijela. Jedan dio ostavite žut, a u drugi dodajte topljenu čokoladu ili čokoladu u prahu.
Kada su kolači nafilovani, iskoristite ta dva dijela kreme i ukrasite ih odozgo. 
Kolači moraju odstojati jedno 2-3 sata, kako bi keksići omekšali. Slobodno mogu da stoje u frižideru i do sedam dana (nisu izdržali duže), prekriveni najlonskom folijom.


Izvolele! :)


utorak, 24. siječnja 2012.

Kazandibe



 Slastičarna "Ohrid", nalazi se u Staroj skopskoj čaršiji i evo, već 109 godina drugi je dom za više generacija porodice Bajmak. Ili kao što bi rekao vlasnik, Azis, ova je slastičarna puls njegovog života.

Tradicija pripreme najboljih orijentalnih kolača i poslastica počinje sa čika Azisovim pradjedom 109 godine unazad. Otvorena je 1903. godine, i i dan danas se nalazi na istoj lokaciji kada je po prvi put i otvorena.
Stara skopska čaršija se jako puno mijenjala tokom svih tih godina. Gradilo se, dograđivalo, rušilo, restauriralo, ali je slastičarna porodice Bajmak ostala na istom mjestu. A isti su ostali i recepti i tajne pripremanja kolača. U današnje doba modernih kolača, rijetko gdje možete nabasati na ovakve starinske poslastice. Ako se dobro sjećam, nigdje osim u slastičarni "Ohrid". :)
Gdje još možete pojesti sutlijaš? Ašure? Mlečnik, možda? :) *

A, jeste li igdje probali kazandibe? :)

Kazandibe ili u prijevodu: dno kazana, je poslastica koja se servira obrnuta naopako, da dno dođe odozgo. I samo tako se služi i nikako drugačije. :) Zato je i dobio takav naziv.

Dok sam se pripremala za pisanje ovog posta, istraživala sam i tražila reference, naišla sam i na druge nazive: mliječni puding i puding od riže.

Da bi napravili kazandibe (ili kazandibi), potrebno vam je rižino brašno. Kako ja ovdje nisam mogla naći takvo brašno, morala sam ga prvo napraviti. Recept za rižino brašno u domaćoj radinosti možete naći u ovom postu.
A, evo kako ide dalje...
Prvo sam mislila da je ovo kolač koji je veoma jednostavan za napraviti. O ho hooo koliko sam bila u krivu da samo znate...
Na dan kada je objavljen post o rižinom brašnu u domaćoj izvedbi, bila sam obećala da ću već slijedećeg dana postaviti recept za "ono" za šta mi je i trebalo brašno od riže. :))))
Nasmijah se na ovu rečenicu. Jer, "ono" je ispalo kako treba tek iz trećeg pokušaja. Da ne tupim dalje, jer ima dosta da se čita, pošto imam namjeru da podijelim iskustvo iz sva tri pokušaja, da krenemo redom.

Pokušaj broj 1





Potrebno
  • 20 gr šećera u prahu
  • malo maslaca
  • 65 gr rižinog brašna
  • 55 gr skroba (gustina)
  • 1 lit. mlijeka
  • 240 gr šećera
  • 2 i 1/2 kašičice ekstrakta vanilije
Postupak

Maslacem dobro namažite pravougaoni pleh dimenzija 25X30 cm i obilato ga pospite šećerom. Ostavite po strani.
U posebnu posudu pomiješajte rižino brašno, gustin i mlijeko. Izmutite pjenjačom da nema grudice, pa ovu mješavinu zagrijavajte na ringli na veoma tihoj vatri, jedno 10 minuta, stalno miješajući drvenom kašikom. Smjesa se treba zgusnuti kao puding. Skloniti sa ringle sa umiješati šećer i esenciju vanilije, energično miješajući (najbolje opet pjenjačom), vratiti na ringlu i miješati još 1 minut, dok se šećer ne rastopi.
Sada kazandibe prebaciti u namašteni i šećerom posut pleh i peći u rerni na 250 C jedno 15-20 minuta, u zavisnosti od jačine rerne, dok se šećer sa kojim je obložen pleh, ne karamelizira. Kada je gotovo, izvaditi iz rerne i pleh uroniti u veći pleh napunjen sa hladnom vodom. Ostaviti ga tako 10 minuta.
Neka se hladi preko noći. Sutradan, kazandibe isjeći na kocke, prevrnuti ih naopako i tako ih poslužiti. Najbolje sebi. :)

Ovo je moj izvorni post, još dok se kolač hladio.

Utisci?
Prvi dojam je da sam ga bila prepekla. Po čemu sam to zaključila? Prvo, peh ovih dimenzija je prevelik za ovu količinu pudinga. Drugo, koristila sam teflonski pleh koji mi inače slabije "rumeni" odozdo, pa sam pekla predugo i na kraju dobila nešto što je ličilo na deblju palačinku. Ukusno, ali nije "To". I nema potrebe da se hladi do besvijesti. Dovoljno je da odleži jedno 2 sata u frižideru.




Pokušaj broj 2


Potrebno
  • 20 gr šećera u prahu
  • malo maslaca
  • 65 gr rižinog brašna
  • 40 gr skroba (gustina)
  • 1 lit. mlijeka
  • 200 gr šećera
  • 2 i 1/2 kašičice ekstrakta vanilije

Postupak
Kao što se vidi, ovdje sam promijenila količinu gustina i količinu šećera jer je preslatko. Postupak je ostao isti, samo sam pekla u četvrtastom plehu dimenzija 20X30 cm.

Utisci?
Dobila sam nešto deblje kockice, pekla kraće, ali opet nisam dobila onaj zagoreni dio koji je specifičan za ovaj kolač, i koji nosi ime upravo zbog njegovog zagorenog dna.


I ne, nisam bila zadovoljna, pa sam si pomislila: Nataške, treća sreća. Ako i sada kiksnem, gotovo, neću pokušavati više.

Pokušaj broj 3




Potrebno
  • 2 kašike kristal šećera
  • malo maslaca
  • 65 gr rižinog brašna
  • 40 gr skroba (gustina)
  • 1 lit. mlijeka
  • 200 gr šećera
  • 2 i 1/2 kašičice ekstrakta vanilije
Postupak
Postupak kuhanja pudinga je ostao isti. Šta sam promijenila? Prije nego što sam počela da kuham puding, uzela sam manju okruglu tepsiju promjera 18 cm. Stavila sam malu količinu maslaca (oko 5 gr možda), otopila pa dodala kristal šećer. Napravila sam karamel, obložila tepsiju i ostavila je sa strane. Tek sam sad počela kuhati puding. Nisam čekala da mlijeko bude vrelo, već sam od litar mlijeka oduzela jedno 100 ml, to dodala rižinom brašnu i gustinu i pjenjačom dobro izmiješala da nema grudica. Ovo sam sipala u ostatak mlijeka i zagrijavala, neprestano miješajući pjenjačom, dok nije postalo gusto kao puding. Vrelo sam sipala preko onog karamela i stavila u zagrijanu rernu na 250 C jedno 20 minuta. Sam proces pečenja je bio drugačiji, jer je bilo više smjese, a u manjoj posudi. Smjesa je vrila i nadigla se, čitavo vrijeme stvarajući mjehure. Kada je površina pudinga počela da zlati, izvadila sam tepsiju i tako vrelu, uronila sam je u drugu tepsiju napunjenu hladnom vodom. Odstojala je nekih desetak minuta, pa sam je prebacila u frižider. I, ne stigoh slikati gornji sloj kolača, a trebalo je, jer bi se vidjelo da gornja površina uopšte nije zagorila kao u prethodna dva pokušaja. Samo je bila rumena, a stranice karamelizirane.
I dobro je znati da je kolač onako pihtijast i kada je gotov. Bez brige, fino se stisne kada se dobro ohladi i reže se savršeno.

Utisci?
E, now we are talking! :)
Iako nisam baš sretna sa zagorenim dnom (smatram da sam možda trebala staviti još jednu kašiku šećera i izostaviti maslac), tekstura kolača je "ona" koje se je sjećam. :)
Djeci se toliko svidio kolač, da su pojela po dva komada. :)


I...za kraj ovog podugačkog posta, htjedoh reći da se duboko zahvaljujem svom mužu, koji je htio-ne htio bio prinuđen da bude zamorac tokom svih ovih pokušaja, jer je on morao pojesti sve moje eksperimente. :)))))))

D. obećavam ti da neću tako skoro praviti kazandibe, časti mi! :) 
Ne što ne valja, odličan je, posebno ljeti, dobro rashlađen, nego što mislim da bi se moglo desiti da ostanem bez muža od toliko ekperimentisanja. :)))))))

Na zdravje! :)

 * Dio teksta je posuđen iz dnevnih novina "Vreme", od autorice Blagice Ivanove.



četvrtak, 19. siječnja 2012.

Rižino brašno u domaćoj izradi


Ima već pola godine kako se spremam napraviti rižino brašno. Ne zato što baš ga moram praviti, već zbog toga što ga nigdje ne mogu naći. U većim hipermarketima na odjelima zdrave hrane ima rižino mlijeko u prahu, sa milion okusa, a kako ne znam način proizvodnje tog mlijeka, ne usudim se iskoristiti ga za ono što slijedi u nekom od narednih postova.


Zato, dala sam si zadatak da malo pretražim po Netu i našla i više nego dovoljno recepata za rižino brašno. E, a kada čovjek ima toliko izbora nađe se u neobranom grožđu. Koji recept izabrati? Kako znati da je to baš Taj recept za ono što meni treba? :)
Bacih oko na par njih i izvukla sam ono što sam mislila da izvučem.

Rezultat te miksture je slijedeći...

Potrebno
  • 2 šolje (od 250 ml), bijele riže okruglog zrna
  • voda
  • blender ili multipraktik (ovdje blender)
  • malo strpljenja
Postupak
Očisćenu rižu staviti u šerpu, naliti mlakom vodom i dobro isprati rižu. Ponoviti još jednom. Opranu rižu ocijediti i rasporediti je na krpu da se osuši. Ja sam uzela jedan poslužavnik, prekrila ga krpom i na krpi stavila rižu u tankom sloju. Poslužavnik sam stavila iznad radijatora da se riža osuši. Znači, riža mora biti suha. Ja sam je ostavila 24 sata, povremeno rukom miješajući rižu, da se što brže i bolje osuši.


Osušenu rižu staviti u blender ili u multipraktik i samljeti je da bude kao prah šećer. Da bi se to postiglo, potrebno je rižu mljeti u manjim količinama. Samljevenu rižu prosijati sitom sa kojim prosijavate brašno, a krupnije ostatke ponovo ubaciti u blender i samljeti ih. Brašno skladirati u papirnu vrećicu i držati tamo gdje držite i ostala brašna, na tamnom, suhom i prozračnom mjestu.


Pod prstima podsjeća na oštro brašno. Fino je, bijelo i sitno, iako na slikama djeluje da je krupnije mljeveno.
Ovo brašno se najčešće koristi za izradu rižinih rezanaca i za još mnogo vrsta jela iz indijske kuhinje.  Takođe, odlična je namirnica i za osobe koje boluju od celijakije, jer ne sadrži gluten.
A šta ću ja spremiti s njim? Molim za samo malo strpljenja, vrijedi čekati! :)

ponedjeljak, 16. siječnja 2012.

Vikendi, zakašnjele Božićne sarme i Čučnuti kolač :)


Volim nedelje. Ali, zapravo ne oduvijek :)))) Kada sam bila mlađa mrzila sam vikende općenito. Subotu, jer sam svake subote morala čučati na koljena sa lavorom punim sapunice i spužvom trljati tepih u svojoj sobi. Nedjelju, jer je slijedio općepoznati haos zvan: spremanje za školu.
Iz tog razloga, tepisi ne postoje u mojoj kući, a ja se odavno više ne spremam za školu. Taj je užitak prepušten mojim klincima. :)

Već neko vrijeme u frižideru mi čuče dva paketića kiselog kupusa koji strpljivo čekaju da budu srolani u obliku sarme. Trebala je to biti Božićna sarma, ali kako smo za Božić imali neplaniranu sjedenku, sarma je otpala. I gledam ja još od petka one paketiće kupusa i rekoh sebi, nema bome lazy sunday, ima da motaš sarme.
Mislim, da se razumijemo, nije meni teško sarmu praviti, jer je ionako pravim samo dva puta godišnje: za Novu godinu i za Božić, i još jedanput posnu sarmu ili za Sv. Nikolu ili za Badnjak.
E, iz tog razloga ja više ne kiselim kupuK (kako smo se znali sprdati ja i moja baba Mika), jer nema ko da ga jede, pa mi posle bude žao kada ga bacam. A ovako, kupi brate onoliko koliko ti treba i mirna Bosna. :D
Recepata za sarmu ima mali milion. Varijacija na temu koliko ti duša `oće. Neko je pravi bez ili sa veoma malo riže, neko sa jajetom, neko ne prži meso, neko dodaje sok od paradajza. Ma samo nebo je granica. :)
Ja je pravim na dva načina; varijanta broj jedan: meso je uprženo - po maminom receptu. Varijanta broj dva: meso nije uprženo, već sirovo - po bosanski, što bi rekli.
E, danas je bila ova prva varijanta. Ne zato što ova druga ne valja, već zato što sam imala već određenu količinu smrznutog nadjeva koji mi je ostao kao višak od novogodišnje sarme.

A evo kako to ide:


Potrebno
  • 1 veća ili 2 manje glavice kiselog kupusa
  • 1 glavica luka
  • 250 gr mljevenog mesa (najbolje svinjetina-junetina 50-50)
  • oko 100 gr riže okruglog zrna (ne basmati i riža dugog zrna)
  • papar
  • vegeta
  • aleva (crvena) paprika
  • ulje
I još
  • neka suhovina tipa suhe vratine, dimljenih kobasa i sl.
I za kraj
  • 1 kašika masti
  • 1 kašičica aleve/crvene paprike
Postupak
Prvo, odvojite listove kupusa i pažljivo nožem poravnajte središnji korijen lista. Ukoliko su listovi kupusa jako veliki, prerežite ih na pola. Luk nasjeckajte na kockice i propržite ga na vrelom ulju da postane staklast. Kada je luk gotov, dodajte mu prethodno opranu rižu, papar, vegetu (pažljivo! kupus je slan, a i suhovina takođe) i još malo pržite da i zrna riže postanu staklasta. Tek sada dodajte mljeveno meso i kuhačom stalno sitnite, kako ne bi ostale grudice. Kada je meso promijenilo boju, dodajte začinsku papriku, promiješajte i sklonite sa ringle. Dok se nadjev hladi, pripremite veću šerpu. Da, da. Što veća - to bolja. Ja koristim šerpu od 5 litara. Na dno šerpe staviti malo ulja pa dno šerpe prekriti onim manjim listovima kupusa od kojih se ne može motati sarma. Ti listovi služe kao neka vrsta zaštite da sarma sluuučajno ne bi zagorela ili se zalijepila za dno. Neko baci te listove poslije, ali ja ih, vjerujte mi najviše volem. Nekad čak i više nego same sarme. :)
Sada uzeti list kupusa, na sredini staviti jednu kašiku  nadjeva i srolati sarmu. Sad mi žao što nemam prikaz motanja sarme, ali je bilo zahtjevno motati sarmu, prati ruke i okidati slike. :)
Smotanu sarmu staviti na dlan i malo je stisnuti, ne previše da ne bi pukla, pa je položiti preko onih listova kupusa. Postupak ponavljati dok se ne potroše listovi kupusa ili nadjeva. Sarme slagati tako da u sredini šerpe ostane rupa, ja tu obično stavim dimljene kobase (sremska najčešće) ili neko suho meso. Sarme ponovo prekriti onim manjim listovima kupusa, pa ih prekriti jednim plitkim tanjirom. Tanjir je veoma bitna stvar kada se kuha sarma, jer ako je previše vode u šerpi, sarme znaju letjeti, a to nije nikako dobro. :) Sada naliti toplu vodu do nivoa tanjira i staviti šerpu na ringlu, prvo na najveću temperaturu, dok ne zavri, a poslije smanjiti na umjerenu, jer se treba krčkati dobrih 4 sata. Ja prvo uključim ringlu na 6, a potom smanjim na 2. I sada? Sada zaboraviti na sarmu jedno 4 sata. Ali opet sa oprezom; ako vam se učini da nema dovoljno vode, pažljivo doljevati, ali ne pretjerano. Ja vodu dodajem po malo, jer na kraju ne želim da mi skuhane sarme plivaju u vodi, nego da ostanu na masnoći.
Kada je sarma kuhana, skloniti je sa strane i izvaditi tanjir. Na ringlu zagrijte onu kašiku masti i kada je mast vrela, dodati papriku, promiješati i odmah sipati preko sarme - da cvrkne. 
I daviti se u sarmama. 
Voila! :)



Dok se sarma kuhala, pripremila sam i nešto veoma fino. Jedan veoma jednostavan kolač sa višnjama. Pravila sam ga za Novu godinu i mojim se ukućanima veoma svidio, a kako je jednostavan za napraviti, ponovila sam si gradivo. :) Kako se radi o veoma izdašnom kolaču, može se napraviti i od pola mjere. Može se praviti u obliku torte, a i kao kolač. Za Novu godinu sam ga pravila u obliku torte, a sada sam ga pravila kao kolač. Taman sam si isprobala pravougaoni obruč za kolače kupljen pri zadnjem haranju Zagreba. :)
U prilogu slijedi originalni recept, a u zagradama su navedene moje izmjene). Inače, još ljetos mi je koleginica sa posla stalno spominjala ovaj kolač, al nikako da donese recept, pa sam ja malo njuškala i gle, našla ga ovdje. :)

Potrebno
  • 2 tegle kompota od višanja
  • 18 kašika šećera (ja sam stavila 10 kašika smeđeg šećera)
  • 18 kašika pšeničnog griza/krupice
  • 2 kesice praška za puding od vanilije (ovdje 3 kesice)
  • 1 litar mlijeka (ovdje 1 lit. i 250 ml mlijeka)
  • 250 gr margarina (ovdje oko 200 gr maslaca)
  • 500 ml vrhnja za šlag (ovdje Dukatovo mliječno vrhnje za šlag - bez šećera)
Postupak
Ocijediti višnje i sačuvati sok. Sok izvagati i ako je potrebno dodati vode toliko da tekućine bude tačno 1 litar. Tekućinu naliti u šerpu, dodati šećer i pustiti da provri. Kada provrije, dodati višnje i sačekati da provri ponovo. Sada u više navrata dodati griz uz stalno miješanje, kako se ne bi stvorile grudice. Kuhati dok se masa ne zgusne i dok ne pučne da pućka i da se stvaraju mjehuri. Sada ovu masu prebaciti u, vodom nakvašeni kalup (ovdje promjera 20x35  cm) uz obavezni obruč, jer `oće da bježi :) i fino poravnati. Dok se ovaj sloj kolača hladi, pripremiti slijedeći. Puding skuhati prema uputstvu na vrećici i u mlaki puding dodati omekšali maslac. Fino izmiksati, da bude pjenasto. Mlaku kremu sipati preko, sada već ohlađenog višnjastog sloja i ostaviti da se stisne. Kada je krema ohlađena i dovoljno čvrsta da može držati šlag, umutiti vrhnje i njime premazati kolač. Neka odstoji par sati u frižideru i poslije uživati. :) Kolač je veoma osvježavajući, rekla bih idealan za vruće ljetne dane. I ne, nema veze što je sada zima. Ovaj kolač može uvijek. :)

I eto. Sutra je nova radna sedmica, a ja imam ručak i desert za bar 3-4 dana. Ako nam sarme ne počnu izlaziti na uši. :)

PAŽNJA! :D :D :D
Danas je ponedeljak, a post sam pisala juče, još dok se kolač hladio. A sada slijedi presuda (copyright Maxivida :D)
Dakle, kolač se veoma lako odvojio od stranice obruča, ali mi se krv sledila kada je vanil krema čučnula. Ali bukvalno! :)))))))))))))))))))))))))))))))) Zašto je čučnula? Veoma jednostavan odgovor: zbog manje količine maslaca na onoliku količinu pudinga. Krema je toliko lagana i pahuljasta da jednostavno nije mogla izdržati težinu tučenog vrhnja. Rješenje? Ili povećati količinu maslaca ili smanjiti količinu mlijeka dok se kuha puding. I samo da prijavim još jedan gaf. Prvi put pravila sa želatinom, ko fol da izbjegnem masnoće. Dobila sam gumu, iako sam stavila malo želatine. Zato, slijedeći put ne mnogo improvizirati i napraviti po originalu, pa ako ne štima, onda dotjerivati po svom ukusu. :)


Eto, toliko! :D

E, pa nije još gotovo! :))))
Jel znate da zaboravih na igricu?  Pa kako da zaboravim da su višnje odabir naše Tamaričke? Ajme, ajme, zaboravne li žene... :))))

nedjelja, 15. siječnja 2012.

Eliksir života


Jogurt je jedno od mojih omiljenih pića. U našem frižideru uvijek mora biti jogurta, bez njega se ne može. :)
Ne samo da je super uz uštipke već paše i uz neku finu pitu. :)
I uz pahuljice takođe. :) Ja volim one sitne zobene pahuljice. Ali ne toliko sa mlijekom koliko sa jogurtom. A cornfleks sa jogurtom? Uuuuuu meni bolje i od pečenja. Časna pionirska! :)
Osim što ga pijemo, kvasimo pahuljice i dodajemo u tijesta, kapu mu skidamo i zbog eliksira života - kako ja to volim nazvati. :)
Nema tu ništa super magično. Samo jako ljekovito i dobro za moju izmučenu jetru. Sirutka i sir od jogurta. :) Piće mog života! :D :D :D

Kako se dobija sir, a kako sirutka od jogurta? Skrolnite mišem malo prema dolje...

Potrebno
  • 1 litar jogurta (ovdje 0,9% m.m)
  • 1 komad gušće tkane gaze
  • 1 kuhača
  • malo strpljenja
Postupak
Da biste napravili sir, a sa samim tim i sirutku, potrebno je prvo da zagrejemo jogurt. Znači, naliti jogurt u jednu šerpu i staviti je na ringlu da se jogurt zagrije, ali vatra neka ne bude jaka. Dok se jogurt grije, povremeno promiješajte drvenom kuhačom. Neka se tako lagano grije dok ne provrije i dok se ne pojavi zućkasto-zelenkasta vodica. To je sirutka. Skloniti sa ringle i ostaviti ga tako jedno 5 minuta.
U međuvremenu iznad jedne dublje posude staviti cijediljku preko koje ste stavili gazu. Ja gazu kupim u apoteci, ali tražim onu sa malo gušćim tkanjem. To je povelika gaza koju podijelim na dva dijela i imam je dok se ne pokida.
Sada preko gaze presipite ono što je nekada bilo jogurt. Sirutka će proći kroz gazu i kroz cijediljku i u gazi će ostati samo sir. 


Vežite gazu u dva čvora i pustite da se malo ohladi. Zatim dlanom jako pritisnite zavežljajčić kako bi se ostaci sirutke ocijedili i sir prebaciti u odgovarajuću posudu sa poklopcem. Sir se može jesti odmah čim se ohladi.


Prije nego se sir stavi u posudicu, može se posoliti. Od volje vam.


Sirutku koja je ostala u posudi, flaširajte i stavite u frižider. Svako jutro popijte po 200 ml sirutke natašte. To ponavljajte mjesec dana, a onda slijedi pauza od jedan mjesec. Jetra će vam biti izuzetno zahvalna što ste je odmorili od svih otrova sa kojima se bori svaki dan. :)

Naravno, obzirom da se radi o siru iz jogurta sa veoma malim postotkom masnoće, sir će biti jako posan i mrvičast. Ukoliko vam nije bitno koliki je procenat masnoće u jogurtu, onda je najbolji sir od jogurta sa 3.2% m.m. ili više. Procenat masnoće utiče na kvalitetu sira. Masniji jogurt će dati maziviji sir, a jogurt sa malim postotkom masnoće, suvlji i mrvičastiji.

Inače, sir koristim i kao nadjev za sirnicu, kao namaz uz dodatak lanenih sjemenki i malo maslaca, vlasca... kombinacija ima onoliko koliko vam mašta dozvoljava. :)

Od ove količine sam dobila 140 gr sira i 820 ml sirutke.

Share it