Kao što se vidi iz priloženog, u zadnje vrijeme ne stižem apsolutno ništa! Again! Ne znam kada sam imala neki veći komadić slobodnog vremena u zadnjih par mjeseci. Postoje realne šanse ono što sam mislila da će biti samo privremeni posao da preraste u nešto trajnije.. i sigurnije.. a bome i manje stresnije.
Nije lako raditi sa marginalnim populacijama. Sa onima od kojih ljudi generalno bježe...Gledati u lica ljudi koje život šiba bez imalo milosti, koji su napušteni od najbližih, koji su moralno degradirani, koji kao aveti prolaze kroz život, a da nisu ni svjesni da žive...Gledati u uplakana dječja lica, gledati djecu koja se muče, koja nisu tražila da budu rođena, al svejedno pate. Djeca koja bivaju bačena u kontejnerima za smeće, jer se njihova mama jednostavno ne može nositi sa roditeljstvom, gledati gladnu djecu čiji očevi mažu čaše ljutom paprikom kako dijete ne bi moglo popiti sok, gledati djecu koju njihove mame podvode gnusnim stričekima koji ih diraju svojim ručetinama i rade im monstruozne stvari.. Gledati...
Ja ne mogu više da gledam. Ne više... Jedanaest godina gledam sve one gnusne stvari i odupirem se sudbini koja se uporno trudi da mi izmjesti šarafiće u glavi. A teško je ostati priseban kada ste nekako prinuđeni da gledate sve to. Uglavnom gledati, jer sistem je takav da jako malo možete da učinite da se stvari promijene. Jer to treba da radi sistem. A ne radi. Jer tete i stričeki koji trebaju da rade svoj posao, ne umeju da ga rade. Ili ne žele da ga rade? A ja ne mogu samo da budem nijemi posmatrač. I koliko god se trudila da "posao ne nosim kući", ponesem ga. Čuči mi u glavi i vreba trenutak kada mi mozak nije okupiran drugim stvarima i iskoči iz nekog ćoška. I onda me ubije u pojam... Dugo sam se odupirala takvim naletima, ali u zadnje vrijeme osjećam da jednostavno više ne mogu. Tijelo nije izdržalo, um se borio, ali nekako imam osjećaj da se i um umorio od te neprekidne borbe. Polako postajem svjesna da je vrijeme da napravim malu pauzu. Da samo malo dahnem i povratim snagu, kako bih mogla dalje. Kuda dalje? Ni sama ne znam.
Drugi posao koji radim, je posao u državnoj instituciji. Klasika, od 07:00 do 15:00. Sa pauzom za kafu u 10:00. Dok nisam došla tamo, ja nisam znala šta je pauza za kafu. Šta znači izaći iz kancelarije pola sata i to vrijeme potrošiti samo za sebe. I još uvijek ne mogu da se naviknem na pauzu. Jer ne znam šta da radim sa sobom. A to je strašno! Strašno je to što sam ja izgubila pojam i što ne umijem da poredam neke stvari u glavi. Da je u redu imati malo vremena za sebe. :)
Radeći ovih nekoliko mjeseci u instituciji javnog karaktera, shvatila sam koliko sam ja ustvari radila. Posmatram ljude, svoje sadašnje saradnike kako samo kmeče i kukaju i žale se da samo rade, rade, rade i kipim..Nekada mi dođe da dreknem i da ih pitam da li znaju koliko su sretni? Što ne moraju da rade na ulici, što ne moraju da gledaju sve one grozne stvari, što su blagoslovljeni time da ne moraju svoj posao nositi kući. Što ne moraju na Badnje veče voziti pustom cestom do Hrvatske kako bi na bus ukrcali 16-godišnju uplašenu djevojčicu koja odlazi na odvikavanje. Što ne moraju da ukrcaju djevojčicu čija ju je mama podvodila direktorima i glavešinama za jednu jebenu dozu heroina. Što ne moraju da razmišljaju koliko će još dugo živjeti ova djevojčica, jer nema lijeka za Hepatitis C...
Voljela bih da ovaj privremeni posao preraste u nešto trajnije. Nije to zbog neke materijalne sigurnosti, ja volim da radim i ne bojim se nikakvog posla. A ko radi, i zaradi. Voljela bih da ovo bude nešto trajnije, jer to znači da više neću morati da gledam suze u očima napaćene djece. Što neću morati da gledam izmučena tijela djevojaka i žena koja prodaju svoja tijela za jedan "šut", što ne moram da gledam kako se ruše snovi ljudi kada im u toku savjetovanja kažem da su pozitivni na Hepatitis C ili na HIV... Bila bih sretna što ne bih morala da gutam knedle i da testiram svoju samokontrolu kada se borim da ne zaplačem zajedno sa njima...
Ovaj vikend sam posvetila samo sebi. Spavala onoliko koliko sam htjela, čitala sam onoliko koliko sam htjela, gledala filmove za koje sam sve govorila da ću ih gledati "kada budem imala vremena", crtala, radila čestitke za Novu godinu... i kuhala. :) Nije da u ovo zadnje vrijeme nisam nikako kuhala, ali sve je to bilo nešto nabrzaka, bez imalo gušta. Tek puka formalnost, da_se_ima_šta_jesti. Ali ovaj vikend sam se vratila svojoj kuhinji. I sebi ponajviše. Imala sam jedan veoma, veoma dugačak razgovor sa samom sobom. Da vidim gdje sam i kuda želim da idem. I odluka je pala. Ali samo vrijeme će pokazati da li je bila ispravna i kuda me je odvela. A dotle? Uživajmo u finim malim stvarima. Kao na primjer u jednom dobrom comfort food-u. I.. idemo dalje! :)
Pašteta od puretine
Potrebno (za jednu zdjelicu)
- oko 200 gr purećeg filea
- 50 gr maslaca sobne temperature
- 3 kašike majoneze
- 3 kašike kiselog vrhnja
- so
- 30 gr maslaca (za prekrivanje paštete)
Postupak
Puretinu skuhati u posoljenoj vodi i ostaviti je da se ohladi. Ohlađenu puretinu nasjeckati na manje komade i zajedno sa maslacem ubaciti u blender. Kratko izmiksati, tek toliko da se puretina usitni. Dodati majonezu, kiselo vrhnje i malo soli i miksati dok se ne dobije fina homogena smjesa. Probati da li je dovoljno slano i po potrebi dosoliti. Paštetu staviti u zdjelicu i dobro poravnati. U manju posudicu na tihoj vatri otopiti maslac te ga pažljivo preliti preko paštete, da je čitavu prekrije. Posudu staviti u frižider preko noći i sutradan uživati u divnom doručku. :)
Raženi francuski kruhići
Potrebno
- 300 gr integralnog raženog brašna
- 300 gr bijelog pšeničnog glatkog brašna
- 20 gr svježeg kvasca
- 1 kašičica suhog kvasca
- 1 ravna kasičica soli
- 1 kašika smeđeg šećera
- 1 kašičica jabukovog sirćeta
- 350 - 400 ml mlake vode
Postupak
Pomiješati obje vrste brašna, dodati so i suhi kvasac. U prikladnu posudu staviti šećer, dodati mlaku vodu i izmrvljeni svježi kvasac. Kada kvasac zapjeni, dodati ga mješavini brašna, dodati sirće i zamijesiti mekano tijesto. Formirati kuglu i ostaviti je u nabrašnjenu posudu dok ne udvostruči volumen. Kada se tijesto udvostručilo, prebaciti ga na pobrašnjenoj podlozi, malo rastanjiti rukama i podijeliti ga na 6 jednakih dijelova. Svaki dio rukama razvući u valjkastoj formi i položiti u pleh, na papir za pečenje. Isti postupak i za ostatak tijesta. Ostaviti kruhiće da odmore još nekih 30 minuta, pa ih zatim peći u prethodno zagrijanoj rerni na 200 C. Ohladiti, pa uživati.
Mi smo ih mazali domaćom paštetom od puretine i uživali u jednostavnom doručku i predivnom danu. :)
U slast! :)
Draga Nataša, jutros sam baš mislila na tebe i gde si se denula već duže vreme. Što te nema. Istina, posao koji radiš mogu raditi samo ljudi kao što si ti, ali zaista postoje poslovi u kojima se ljudska duša istroši i ne može se trošiti doveka. Postoje poslovi koji se rade jedno određeno vreme, do određene granice, i to što imaš mogućnost za promenu može samo tebi da donese dobitak da nadopuniš i nadomestiš ono što se potrošilo, ili bar da probaš. Gadno je raditi posao gde sve zavisi od sistema, kao da kopaš tunel svojim rukama. Sigurna sam da ćete sva ta deca, svi ti ljudi pamtiti do kraja života, tako da iako malo u tvojoj glavi, njima je to sigurno više nego što su od drugih dobili u svom životu. Život je čudo, i možda na novom poslu na neki drugi način, imaš priliku da im i više pomogneš. Čudni su putevi Gospodnji.
OdgovoriIzbrišiPaštetu sam pravila baš kao tvoju, i znam da se ne može porediti sa kupovnim, samo što saj ja odrapila pa napravila pun lonac paštete koju smo mazali 7 dana.
Tu sam, kao što vidiš, malkice sam pukla. :)))
OdgovoriIzbrišiNisam ja odabrala svoj posao, on je odabrao mene. :) Kako? Paa.. prije 11 godina sam preko oglasnika tražila da unajmim stan i .. našla sam posao. Počela sam raditi na projektu koji je završio, a moj se angažman nastavio, pa sam odlučila da se preselim u Bosnu, pa sam tamo/ovdje zajedno sa pužem osnovala organizaciju koja radi sa marginalnim populacijama. Radila sam krvavo, nekad po 17 sati, imala 2 burn out-a i sve sam pretamburala i na kraju kao što vidiš, totalno pukla. Osjećam da se moram malo odmaknuti jer će me mrak pojesti. Rad u instituciji mi je pravi odmor, vjeruj mi. :) Niti 30% uloženog truda za razliku od onog drugog posla. :)
Što se tiče paštete.. ostao mi je komad purećih prsa od jučerašnjeg ručka (pravila tortilje sa puretinom), a kako je bila mala količina za napraviti nešto "konkretno" malo sam kemijala i ispala je ova pašteta. Inače, ja nikada u životu niti sam pravila, niti sam jela domaću paštetu od bilo čega. :) O, u kakvom sam neznanju živjela dragi Bože :)))))))
A vaše sedmodnevne mazanije.. oj, nadam se da vam nije presjela! :P :)
I meni si nedostajala, baš sam mislila, kud je ta žena odmaglila. Nadam se da je Čarlek dobro. Ovaj gornji dio ne bi komentirala, podsjetio me na jedan dio iz mog života kad sam, doduše volonterski, brinula za one s dna i nije lako, ostane nešto u žilama i još mi nakon deset godina, kad zatvorim oči titraju slike svega toga.
OdgovoriIzbrišiA što se tiče kruha i paštete, savršenstvo, jedno i drugo obožavam. Baš mi je bingo kombinacija, neki fini kruh sa nečim nježnim fine strukture nešto naj bolje. Ja koja puno kuham i koješta i zahtjevno, naj radije jedem sendvić sa paštetom! Ma daj zamisli?
Pa primjetila sam da te već duže vremena nema. Mislim, žena je u nekoj frci, puno posla ili slično. Znači, bila sam u pravu. Baš je lijepo da si nam se vratila u punoj formi. Posao koji si radila najteži je posao na svijetu jer čovjek nije čovjek ako dio tih sudbina i priča barem malo uđe u njegovu svakodnevicu. A opet, teško je to izdržati i ne "izgorjeti". zato se nadaj da ćeš ipak uspjeti promijeniti posao.
OdgovoriIzbrišiDunja, falile ste i vi meni! Da znaš samo kako sam samo brzinom svjetlosti preletala po vašim blogovima, polovično čitala i odlazila bez komentara... što se tiče mog posla.. mah, više ni sama ne znam šta je od tog mog vremena plaćeno, a šta volonterski odrađeno..Ovo nije bilo: ja radim posao, već ja živim posao. Zato sam vjerovatno i tako, malo pukla :D
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče paštete.. ajoj šta sam ja propuštala u životu. Stvarno sam bila blesava što nikada do sada nisam radila paštetu. :) A jedenje jednostavnih stvari, kada se kuhaju fantastične delicije? Ehhhh.. ljepota je u malim, jednostavnim stvarima. I jelima valjda! :)
Katarzis, eto ga što me nije bilo! :) Ali, Šime se vratio i nada se da neće više toliko dugo izbivati odavde. :))))
Promjeni posla se nadam i ja, najviše zbog svojih burn out-a. :(
Jako često mi ne vodimo život već život vodi nas... Tvoj posao je zasita human (bez obzira na platu ili ne) i zahteva ne samo telo već prvenstveno dušu čoveka...Ja se divim svim ljudima koji rade poslove slične tvojim...
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče klope super je i sad bi mi bas legla :)
Uhhhhh Nataša, što da ti kažem? Teško mi je i čitati ovakav post, kamoli da moram to živjeti, jer je to nažalost posao koji živiš :(
OdgovoriIzbrišiNisam sigurna da bih ja išta slično mogla bez da ostavi posljedica i na meni i to što sam starija sve više, stoga skidam ti kapu! Ali ako si osjetila to što jesi, onda svakako moraš naći načina da zaštitiš sebe.
Ne znam što mi je od receptića bolje, pašteta, jer luda sam za dobrim paštetama ili ovi krušćići.
Drago mi je da si uspjela odvojiti vrijeme za sebe i provesti ga s užitkom, vjerujem da su se ovi zalogajčići stvarno lijepo u sve to uklopili.
Sličice krasne!
Super ti je recept, bas ovih dana znam da cu imati viska puretine poslije Thanksgivinga, ovo ce biti superiska :)) A kruhom si me kupila ;))
OdgovoriIzbrišiRadim i ja stvarno puno, vrlo rijetko imam konkretne pauze, obicno se sve svodi na brzinsko kljucanje ispred kompa ili na sastancima... Ali nista se to ne moze porediti sa poslom kojim se ti bavis, to su emocionalne traume, to nemas sanse da ostavis u kancelariji, vec nosis sa sobom i htjela-ne htjela sebi narusavas zdravlje. Zelim ti da ti se ostvari zelja, mada znam da ce ti biti tesko i kad ostavis taj posao iza sebe, uvijek ces imati grizu savjesti...
Ne daj se :))
Behar
Maslinka i Tadeja, hvala vam na vašim komentarima. :)
OdgovoriIzbrišiBeharče...a šta da čovjek više kaže? Sve je napisano. Jedino se ja osjećam onako kao iscjeđeni limun i imam onaj feeling da hodam po rubu i da moram da se saberem kako ne bi pala u ambis. Volim ja svoj mazohistički posao. Vjeruj mi NEMA tih para kada na licu djeteta vidim osmijeh. Kao da je čitav svijet moj! Ali osjećam da počinjem da pucam po šavovima i to mi je znak da moram stati na loptu.
A što se tiče paštete i puretine od Thanksgivinga; pa kakve su vam ptičurine u Americi, vala jeli biste tu paštetu mjesecima! :PPPPPPPPPPPPPPP :*************************
Drago mi je da si opet ovdje, nedostajala si u ovoj pauzi i baš sam se zadnjih dana pitala kada će se Nataša oglasiti i gdje li je. Znam da si spominjala još jedan posao , a sada kada čitam o ovome koji si do sada radila moram reći da sam duboko dirnuta. Uvijek sam se pitala kako ljudi koji rade takav posao mogu kontrolirati emocije i držati to za posao , otići doma i zaboraviti. E sada imam konačnu potvrdu da ne mogu, ljudi su ljudi i ljudske sudbine diraju pa i onda kada su posao. Svaka ti čast na svemu što si prošla i odradila i još uvijek radiš , definitivno vrijeme je za mirnije vode i želim ti puno uspjeha u zadovoljstva i u daljnjem poslu.
OdgovoriIzbrišiA što se tiče ovog finog doručka, a što tu reći, i krušćići i pašteta su fenomenalni, rado bih vam se pridružila na ovakvom početku jednog divnog dana :)
natasa, sve sto si napisala ostavilo je snazan dojam na mene. ja ti se divim sto si izdrzala i toliko koliko si izdrzala. ljudima se svasta dogada i mene uzasno pogada djecja nesreca i bol. vjeruj mi, ja ne bih dugo radila taj posao iz cistog razloga jer bih zavrsila u zatvoru, sigurna sam da bih nekog tko je povrijedio dijete odalamila svom snagom necim tvrdim.:(
OdgovoriIzbrišimolim te, nemoj kriviti sebe za ikakav propust i misliti kako si mogla vise uciniti jer si ucinila jako puno samim time sto si i pokusala pomoci tim nesretnim ljudima i djeci... i ovdje je situacija slicna. slusam price prijatelja socijalnih radnika, ljudi koji rade u raznim institucijama, rehabilitacijskim centrima... i price su toliko uzasne da ih normalan ljudski um ne moze pojmiti...:(
zelim ti puno snage i sve najbolje na putu koji si odabrala.:)
ah, zaboravih komentirati recept. svida mi se sve. kruhic izgleda fantasticno.
OdgovoriIzbrišiBrankić, nitko sretniji od mene što sam se vratila u svoju zabavniju kolotečinu :))) Što se tiče posla; nemoj se puno pitati. Ja mislim da jedino osoba bez imalo empatije u sebi može se potpuno isključiti iz čitavog onog haosa i ni u jednom trenutku ne pomisliti na to šta se dešava sa ljudima. Ja sam ti na početku non stop bila pod lijekovima da bih uopšte mogla funkcionirati. Vremenom sam naučila kontrolirati količinu patnje sa kojom sam se borila, ali nikada do sada nisam uspjela da se u potpunosti isključim i kada dođem kući da zaboravim na sve. Drugi razlog tome je to što ja nemam klasičnog radnog vremena. Kada dođe neka krizna situacija idem na teren i naveče i za praznike, uvijek kada se ukaže potreba za to.
OdgovoriIzbrišiSnježana, ja mislim da bih sve mogla podnijeti, ali dječju patnju.. uh.. teško. Kada sam radila u Skoplju sa uličnim seksualnim radnicama, bila je jedna situacija da je troje djece spavalo na trotoaru pokriveni samo komadom kartona, a preko njih nekih 30 cm snijega. Morala sam se odmaknuti malo dalje da me makroi i cure ne vide da plačem. Užas! Ne poželiti nikome takve stvari! :((( Koliko puta mi je došlo da ubijem Boga u nekome, ali nisam smjela jer to bi značilo kraj moje komunikacije sa djecom. Jedino sam mogla gutati knedle i nositi djeci hranu i odjeću. Čak sam morala sjediti sa jednim trogodišnjim dječakom i hraniti ga, jer sam saznala da čim ja ostavim hranu, otac i majka to pojedu i dijete opet ostane gladno. Grozne stvari sam se nagledala, stvari za koje sam mislila da je nemoguće da se dešavaju u gradu u kojem sam tada živjela. :(
Što se tiče recepta, e onu sam ti fintu sa maslacem "ukrala" od one tvoje paštete od zeca :)))) Ali zeca neću jesti! Da se zna! :D
Nemoj se ljutiti na mene ali nekako je ovog puta recept u drugom planu. Ganula me je priča koju pričaš i deliš sa nama. Nemam prava da sudim o nikome, ali prema mom mišljenju ti si jaka, velikodušna i empatična osoba. Divim ti se jer si sve ovo gledala sopstvenim očima. Pomogla si kome si mogla, znam da se ne može uvek pomoći svima, ma koliko to želeo. Jednostavno, tako život ide. Raduje me činjenica da sam ovim putem upoznala jednu takvu osobu, koja je svoju dušu delila sa onima koji dušu u ljudima nikad do tada videli nisu. Pozdravljam te, moja Nataša:)
OdgovoriIzbrišiFalila si zenska, bas si falila ... vidis da smo svi primetili da te nema!!!
OdgovoriIzbrišiKao sto rekose devojke, stvarno me je prodrmao tvoj post i ja ti se divim sto si toliki niz godina ostala u tom poslu... ja definitvno ne bi mogla, mene potrese neki film ili knjiga s tom tematikom pa nedelju dana samo o tome razmisljam. Sigurno da si dala sebe u potpunosti jer je to, kao sto kazes, posao koji se nosi kuci, s njim ides u krevet i budis se i ako osecas da je doslo vreme za promene samo napred :) Srecno!!!
Čao Nataša,
OdgovoriIzbrišipošto sam lično operisan od takvih stvari kao što je sažaljenje, samilost...altruizam...ipak sam upućen u „materiju“ jer skoro 40 godina živim sa Tacom koja ozbiljno vodi račina o svim psima lutalicama i mačkama beskućnicama, kojih bogu hvala na Novom Beogradu ima poprilično.
Pre neku godinu se pojavila sa 2 rahitična mačeta (tek progledala) strašno videti našta su ti pacovčići ličili. Hranila ih je špricem za inekcije „samo da ojačaju, pa će ih pustiti...“ Naravno zveri su još uvek u stanu. Valjda „još nisu ojačali“, mada svaki ima bar po 12 kg.
E sad slušaj. Taca tvrdi da su sirotani ostali bez majke, jer su psi rastrgli istu. Ja tvrdim da je majka „sirotana“ i dalje živa i zdrava, a ove kretenčiće je odbacila jer ne valjaju. Priroda se na taj način brine o očuvanju vrste.
I tako smo stigli i do poente. To Nataša što Taca radi, nije dobro. Kvari genetski potencijal mačke, i na duge staze, mačke će od toga imati veliku štetu. Međutim to što TI radiš to meni uopšte ne smeta. Nisam neki ljubitelj ljudi da bi me bilo briga za njihov „genetski potencijal“. Što se mene tiče mogla si slobodno da nastaviš da se mešaš u zakone prirode :P
A sad ono NAJVAŽNIJE.
Zašto si stavil i suvi kvasac i sveži kvasac. Jako me zanima, jer ne mogu da objasnim ulogu suvog kvasca, a verujem da ima neku ulogu.
Pozdravljam te Nataša, i ne daj grižoj savesti da te uništi.
PS
Obožavam Mešu Selimovića, i ne mogu da te ne potsetim na Ishaka kad je rekao:
„JA SE NE PREDAJEM, JA SAM PREDAT...NE ŽELIM A BIVA“
Dade, vraže jedan ZNALA sad da ćeš da mrčiš za kvasac. Pa da te ne držim predugo u neznanju, evo da ti kažem zašto sam stavila i suhi i svježi kvasac. Nisam imala dovoljno svježeg kvasca, a suhi sam dodala u stilu "ne daj Bože da zafali". :)) E, eto ti zašto! :))))
OdgovoriIzbrišiKada koristim svježi kvasac, na 500 gr brašna stavim jednu kocku svježeg kvasca (1 kocka = 40 gr). Nekako sam tako navikla godinama i to mi je neka mjera. Što naravno ne znači da je tačna, jel tako? :P I iz mog iskustva sa raženim i nekim drugim integralnim brašnima; nekako puno teže rastu kada stavim suhi kvasac, namjesto svježi.
O ovom prvom dijelu o selekciji neću više da pišem. Rekli smo sve i idemo dalje (za iste pare). :)
Ah, draga Nataša, potpuno te razumijem i divim ti se. Al, s vremenom stvarno naučimo cijeniti sebe.
OdgovoriIzbrišiSjećam se dobro, kada sam prije 7 godina počela raditi u školi trebalo mi je 2 godine da shvatim kakve sve djece a i roditelja ima. Ja sam svaki dan govorila samoj sebi: pa zar ima ovakvih ljudi?!
Kruhić i paštetica su prekrasni a pita (valovita) se već peče!
Auuuuuu, čekam utiske za pitu! Veselim seee :))
OdgovoriIzbriši